Gužve sam počela da izbegavam čim sam prerasla mogućnost da se neprimetno provučem kroz nečije noge subotom ujutru na prepunoj pijaci ili na uličnim protestima tokom drugog Dnevnika te ”šetačke” zime 1996/1997. Tvrdoglavo sam izbegavala otvaranja izložbi i pozorišne premijere, a u bioskop odlazila poslednjeg dana projekcije filma – obavezno u društvu prekomerno i coktajuće zaljubljenog para iz poslednjeg reda, neveselog mladića koga je cura to veče ostavila na cedilu, istrošenog tapkaroša i znamenitog gradskog vagabunda kome je poklonio svoju poslednju kartu.
U situacijama u kojima je gužva bila neizbežna, redovno sam prebacivala sebi zašto nisam poslušala savet Teodora Ruzvelta – govorila tiho i nosila psa sa sobom. Posebno zato što me je pomisao na mog pozamašnog rotvajlera pod mojom miškom u krcatom autobusu gradskog prevoza ili na plesnom podijumu na rođačkoj svadbi prilično zabavljala. Sva grotesknost i socijalna neumesnost tog čina bile su zabašurene potrebom da se po kratkom postupku rastera gužva i osvoji malo (”disajnog”) prostora za sebe.
No, kada vas pozovu na ”cosplay” uoči otvaranja jednog strip festivala, prerušavanje u Sali Braun i rasterivanje gužve na štandovima uz Snupijevu pomoć postaje sasvim legitimna opcija. Zahvaljujući jednom nepokolebljivo večitom dečaku koji se još davnih dana zakleo na večnu ljubav kičici i svakom pročitanom stripu, bili smo u prilici da od 17. do 19. septembra prisustvujemo šestom izdanju festivala stripa ”STRIPOLIS”. Festival je održan u zrenjaninskom Kulturnom centru, a posetioce je dočekao upravo zaslužni večiti dečak iz prethodnog reda – slikar Branko Đukić, osnivač i organizator festivala.
Na štandovima su nas čekala što dobro poznata, što neka sasvim nova izdanja Čarobne knjige, Makonda, Omnibusa, Rosenkrantza, System comics-a, SKC-a. Kao i tvornički miljenici – izdavačke kuće Komiko i Besna kobila. Stripofili su fanatično prelistavali novitete i prefrigano vrebali svaku priliku za cenjkanje. Obrazac meni nimalo stran, pa je tako i tvornička bibilioteka obogaćena za najnoviji rad Borisa Stanića i Gvida van Hengela ”Atentat”.
Pored ”cosplay”-a i berze stripova, na otvaranju festivala predstavljeni su radovi mladih umetnica u oblasti strip ilustracije – Jelene Vasiljević, Marice Kicušić i Marine Milanović. Uopšte, ovogodišnji ”STRIPOLIS” bio je posvećen poetici koju neguju žene u stripu, pa su u toku festivalskog vikenda održane i radionice animacije Mine Cvetinović, kao i promocija knjige ”Snippets of Serbia” i razgovor sa njenom autorkom Emom Fik. Među redove ženske poetike, sasvim nenametljivo i na oduševljenje publike, ušunjao se i jedan crtač. I to Bonelijev! Zrenjaninac Stevan Subić izveo je program ”Live art” i za publiku crtao uživo.
Ovogodišnja festivalska pustolovina zaokružena je promocijom sedmog broja časopisa internacionalnog i autorskog stripa ”STRIPOLIS” u izdanju zrenjaninskog Kulturnog centra. Kao i prethodnih godina, časopis je okupio raznolike strip ilustratore koji su odlučili da doniraju svoje radove i tako podrže festival i promociju devete umetnosti.
Naviknuti na nepredvidivosti tomahavk barabe, lucidnosti istraživača noćnih mora i udarce superheroja, stripofili se nisu baš trzali na Snupijev lavež. Stoga sam savet Teodora Ruzvelta morala da primenim u autentičnom Sali Braun maniru i izdominiram na obližnjem dečijem igralištu. Sasvim zločesto, a u isti mah i nadasve ljupko. Što da bih na miru pročitala novi broj Stripolisa, a što iz čiste rekreacije.
Ehm, citiram: ”Ova deca na igralištu misle da su opasna. Ja lično neću da započinjem nikakvu kavgu, ali javno kažem da ih se ne plašim! Prihvatila sam savet Teodora Ruzvelta – govori tiho i nosi psa sa sobom. Ovo je javno dečije igralište i došla sam da se zabavim.
Ajde, dete, miči se s puta. Ja i moj pas preuzimamo ovo igralište. Imam novi, savršeniji moto – govori glasno i nosi psa sa sobom. Ajde, dete, ustaj! Ja rukovodim ovim igralištem, znaš! Ako ne uradiš ono što kažem, ovaj pas će te ujesti za nogu.”
No, Salin neslavni epilog na igralištu sam uspela da izbegnem. ”Glupa džukela” me ipak nije ostavila na milost i nemilost. Deca se nisu vratila da se popiške u pesak i ponovo obeleže teritoriju. Samo su me popreko gledala preko smartfona. Možda me popljuju na društvenoj mreži. Uzdam se u novi moto – odgovaram tiho na FB poruke i komentare samo kad nosim psa sa sobom.
Sudelovali:
haljina skrojena i istačkana u tvornici, ”kapoperika” by Creative, patike Startas, koferče iz detinjstva i Snupi za pod mišku
Kostim-dama/kucala 53 reči u minutu: Radmila Radojković
Foto-maestro: Igor Bajić (festival)
Foto-maestro: Aleksandar Solomun (igralište)
Pratite nas i na Facebook stranici – Rahat Bahat Lokum tvornica!